Razgovor čovjeka prati od onog trenutka kad osvijesti drugog čovjeka. Neodvojivi je dio života, gotovo kao disanje ili kucanje srca. Razgovara se jezikom, glasom, tijelom, pa čak i šutnjom, tako da čovjek uvijek razgovara, čim je s drugim čovjekom. Za razgovor je uvijek potrebno dvoje koji su u tom razgovoru zaista prisutni i ravnopravni, kao govornici i kao slušaoci. Za razgovor je potrebno dvoje koji su različiti, jer razgovor bez razlika ne postoji. Razgovor je prilika pa propitivanje, dovođenje u pitanje, potvrđivanje sebe i svojih stavova. Ulazak u razgovor zato uvijek sa sobom nosi i spremnost na promjenu sebe. On je neka vrsta ogledala u kojem osvještavam ono što jesam jednako koliko i saznajem ono što drugi jeste.
O razgovoru iz perspektive prevođenja, teorije književnosti, analitike razgovaraju Ismir Omeragić, Vahidin Preljević i Naser Šečerović.
osvrt.