Kada se opipa puls ovog prostora, pod prstima se ne osjeća tek benigna aritmija, već metastaza na „kolektivnoj duši“, duboka upala krajolika, hronična i podmukla. Nad nama se nadvila teška olovna magla resentimana – onog specifičnog stanja duha koje je Nietzsche definisao, a Max Scheler maestralno razradio u svojoj fenomenologiji. Ovdje je važno biti precizan: resentiman nije obična ljutnja ili revolt. Revolt je aktivan, on traži promjenu. Resentiman je pasivan; to je tiho, korozivno osjećanje nemoći koje se, u nemogućnosti kreativnog izraza, kvari iznutra. To je duševno stanje onoga ko ne teži slobodi, već želi postati gospodar drugog.
Kada prihvatimo Gustava Le Bona kao vodiča kroz labirinte našeg ponašanja, tada ćemo se suočiti s neugodnom istinom: u trenutku kada pojedinac uroni u masu, on gubi svoju civilizacijsku fasadu. „Metastaza na kolektivnoj duši“ počinje onog trenutka kada kritičko “Ja” ustukne pred silovitim, i nagonskim “Mi”. U toj regresiji, kao prvo, masa demonstrira zastrašujuću intelektualnu inferiornost – ona nije sposobna za složene mentalne operacije, nijanse ili logičku argumentaciju; ona razumije samo jednostavne, i, snažne slike. Uostalom, zar masa ima mišljenje? Kao drugu, emocionalna intenzivnost – osjećaji mase nikada nisu umjereni; oni su uvijek hipertrofirani, balansirajući na tankoj liniji između pretjerano herojskog i pretjerano zločinačkog. No, najopasnija odlika je njen skriveni, paradoksalni konzervativizam. Iako na ulicama može djelovati revolucionarno i rušilački, masa se zapravo užasava istinske novine i neizvjesnosti koju donosi sloboda. Ona ima duboko, atavističko poštovanje prema snazi i autoritetu, dok dobrotu često tumači kao slabost. Kolektiv, masa, ili, nekad najljepše rečeno, gomila, ne traži raspravu, ona traži Cezara.
Upravo se ovdje Le Bonov uvid o masi koja „poštuje snagu“ savršeno prelijeva u psihološku analizu Ericha Fromma i njegovo „Bjekstvo od slobode“. Le Bonova dijagnoza da je masa konzervativna i gladna autoriteta dobiva kod Fromma svoje ‘zašto’. Masa ne traži velikog diktatora zato što ne razumije demokratiju, već zato što je se, na podsvjesnom nivou, užasava. Najzad, Frommova sloboda donosi teret odgovornosti i anksioznosti. U društvima koja su traumatizirana poput naših, pojedinac se osjeća malim. Ludačka košulja grupe sa snažnim vođom, paradoksalno, „tješi“ pojedinca oslobađajući ga tereta odlučivanja. Zapravo mu poručuje: „Ne moraš misliti, samo pripadaj.“ Time se institucionalizira nezrelost, a Pojedinac se prisiljava da se definiše isključivo kroz plemensku pripadnost. Ova pojava se slobodno može nazvati regresija u kolektivni infantilizam, gdje se lideri postavljaju kao strogi očevi bez kojih bi pojedinac, navodno, nestao.
Da bismo razumjeli ovu dijagnozu, treba se detaljnije vratiti Schelerovom konceptu Ordo Amoris – poretku ljubavi. Srž naše tragedije ne leži u tezi da „ne znamo voljeti“, već u ontološkom poremećaju prioriteta. Već dugo se na Balkanu voli pogrešnim redoslijedom.
Ljubav prema apstraktnim i mitologiziranim konstruktima kolektivizma – tom „imaginarnom prijatelju“ društava zarobljenih u pubertetu – postala je superiorna ljubavi prema konkretnom, živom Čovjeku koji stoji pred nama. Kada apstrakcija postane vrjednija od života, ulazimo u predvorje totalitarizma. Ispravan redoslijed srca podrazumijeva da domovinu, koju Scheler naziva vitalno, možemo strastveno voljeti, ali nikada po cijenu gaženja univerzalne pravde ili čovjeka – duhovno. Ljudska osoba, kako Scheler sugerira, pripada „vrijednosti svetog“ jer nosi neponovljivo dostojanstvo koje nadilazi bilo koji kolektiv.
Ovaj poremećeni „poredak ljubavi“ nije slučajan evolutivni nusprodukt; on ima svoje inženjere i sponzore. On se sistemski prehranjuje u onome što bih nazvao „sterilnim laboratorijama“ vladajućih politika u svim postratnim društvima na Balkanu. Sigmund Freud to opisuje terminom „narcizam malih razlika“. Susjedi često projiciraju animozitet ne zato što smo drastično različiti, već zato što smo previše slični. U toj sličnosti vide odraz vlastitih nesigurnosti. Sva društva koja na neki način sanjare homogenost, pate od „fantomskog bola“ – osjećaju bol u dijelu historijskog tijela kojeg su se sami odrekli, ili ostali bez njega, u potrazi za nemogućom čistoćom.
Evo kako taj atlas fantomskih bolova izgleda na terenu:
Srbija, pored gubitka republika, živi hroničnu fantomsku bol “Kosovskog mita”. Kolektivno tijelo osjeća grč u organu koji se doživljava kao srce duhovnosti, iako je realnost na terenu demografski i politički odavno drugačija. U potrazi za dominacijom u prošlosti, izgubljena je mogućnost suživota, a bol sada služi kao gorivo za vječni resentiman.
Hrvatska je možda ostvarila san o “nemogućoj čistoći”, ali cijena je tišina u praznim prostorima Like i Krajine. Fantomski bol se ovdje javlja kao osjećaj praznine; tijelo je “čisto”, ali vitalnost u amputiranim udovima je zamrla. Uz to, tinja fantomski bol prema “Herceg-Bosni” – osjećaj da nacionalno tijelo nije kompletno unutar avnojevskih granica.
Bosna i Hercegovina trpi najkompleksniju amputaciju – amputaciju Komšiluka. Sva tri naroda su, u potrazi za svojim malim entitetskim čistoćama, amputirala “Drugog”. Sarajevo osjeća bol za svojim Srbima, pa i „Istočnim“ Sarajevom i Jahorinom, Banja Luka zjapi prazna bez svojih Bošnjaka i Hrvata, a Mostar je grad prepolovljenog uma. Žudnja za čistoćom ubila je dušu gradova.
Crna Gora pati od autoimunog fantomskog bola. Društvo je rascijepljeno; jedan dio osjeća “srpstvo” kao amputirani ud, dok drugi dio taj isti ud vidi kao tumor. To je stalna borba organizma sa samim sobom u potrazi za monolitnim identitetom koji historijski nikada nije postojao.
Da bi se ova psihopatološka atmosfera održala, ključna je tragična uloga medija. Ako primijenimo analizu Jürgena Habermasa, kod nas se ne dešava samo cenzura, već „refeudalizacija javne sfere“. Mediji bi trebali biti agora – prostor za racionalnu debatu. Umjesto toga, mnogi su postali glasnici novih feudalaca. Umjesto „komunikativnog djelovanja“ čiji je cilj razumijevanje, provodi se „strateško djelovanje“ s ciljem manipulacije – zastupanjem partikularnih interesa. Sistem je izvršio „kolonizaciju svijeta života“, ubrizgavajući političke toksine u naše dnevne boravke. Građanin se time ne informiše, već se pretvara u konzumenta straha, u osobu koja u vijestima ne traži istinu, već potvrdu da je kolektivno ugrožena. Medijska mašinerija sistematski razara mogućnost razgovora, stvarajući buku u kojoj je razumijevanje Drugog ne samo nemoguće, već se proglašava izdajom.
Pod tim vanjskim pritiskom, medijskom kontaminacijom i unutrašnjom rezignacijom, unutar Bosne i Hercegovine skrojena je dejtonska ludačka košulja. Dejtonski okvir, odavno prestavši biti mirovni sporazum, postao je instrument psihološke torture i birokratskog nasilja. Međutim, treba se zapitati: zašto čovjek, zašto pojedinac, pristaju na tu košulju? Mislite li da će konačno rješenje doći deus ex machina, novim papirima iz Daytona ili Bruxellesa? Birokratija ne liječi dušu, ona ljude pretvara u gogoljevske likove, savremene Akakije Akakijeviče koji čekaju da im neko „odozgo“ skroji novi „Šinjel“ – novi ustav ili zakon – vjerujući da će ih to osloboditi, odrobiti.
Ovdje moramo biti brutalno iskreni: promjena svijesti nije zamjena za novi Ustav, ona je njegov preduslov. Nijedan pravni akt ne može propisati suživot ako zajednica živi u strahu. Ustav napisan za ljude koji se mrze bit će samo pravilo o nenapadanju; ustav napisan za ljude koji razumiju Ordo Amoris postaje društveni ugovor o prosperitetu.
Ipak, s punom odgovornošću tvrdim da rješenje najprije može doći iz prostora gdje je frikcija najveća – iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ali i od svih probuđenih pojedinaca u regiji koji odbijaju ovu matricu. Vrijedilo bi mapirati mikrokosmose otpora. Naravno, treba reći istinu: ni ti gradovi nisu savršeni, nisu imuni na bolest epohe niti su utopije bez mrlje, ali u općoj tami oni služe kao svjetionici.
Tuzlansko jedinstvo nije samo romantični mit iz partizanskih filmova, već materijalna nužnost. Dok su drugi gradovi brojali krvna zrnca, Tuzla je brojala žuljeve. Radnički prkos je zlato koje povezuje ljude. Tuzla nosi energiju industrijskog prkosa, gdje klasna svijest (kako preživjeti od prvog do prvog) i rudarska solidarnost djeluju kao snažan „imunološki sistem“koji odbacuje virus podjela. U jami je mrak isti za svakoga. Tamo je pitanje „ko si po rođenju?“ irelevantno spram pitanja „s kime preživljavaš? “. U jami nije važno kako se zoveš, već držiš li svijeću.
Usmjerimo pogled ka Baru, koji nadilazi cinični koncept „tolerancije“. Tolerisati nekoga znači trpjeti ga uprkos njegovom postojanju, što implicira latentnu hijerarhiju i distancu („ja tebe tolerišem dok si miran“). Podno Rumije, pravoslavlje, katoličanstvo i islam ne stoje jedni pored drugih kao eksponati u muzeju, već su u drugima, isprepleteni rodbinski, komšijski i ekonomski. To je prostor gdje je Ordo Amoris očuvan – gdje se ljubav prema Bogu i narodu ne dokazuje mržnjom prema čovjeku, već se potvrđuje kroz suživot s njim.
U državi koja se često bori s avetima prošlosti, Pula stoji kao “crvena” i otvorena luka. Njen identitet je fluidan, mediteranski, a ne isključivo i samo nacionalni. To je grad koji s ponosom nosi svoje talijanske, mađarske i slavenske slojeve, odbijajući da se svede na monolitnu “hrvatsku čistoću”. Oni su dokaz da patriotizam može biti inkluzivan, a ne ekskluzivan.
Dok politika često slika Kosovo crno-bijelim tonovima sukoba, Prizren, sa svojim Dokufestom i starom čaršijom, ostaje grad gdje se jezici i dalje prepliću. Turski, albanski, bosanski i srpski ovdje nisu barijere, već melodija svakodnevice. Prizren čuva memoriju na vrijeme kada je grad bio sjecište civilizacija, odbijajući da postane kasarna.
Iako pod velikim pritiskom novih narativa, Novi Sad u svom DNK nosi naslijeđe multikulturalne Vojvodine. To je prostor gdje zvonici različitih crkava ne nadglasavaju jedni druge, već sviraju u harmoniji. Otpor Novog Sada leži u njegovoj “laloškoj” mirnoći koja odbija histeriju krvi i tla, čuvajući duh srednjoevropske uljuđenosti i suživota sa Mađarima, Slovacima, Rusinima i drugima.
Uprkos ranama i političkim pokušajima da ga se getoizira, Sarajevo ostaje metropola duha. Njegov otpor leži u inat-kosmopolitizmu. To je grad koji zna da onog trenutka kada prestane biti inkluzivan, prestaje biti Sarajevo. Njegova kompleksnost nije slabost, već njegova jedina odbrana od barbarizma.
Konačno, dolazimo do pojedinca. Pozivam se na arhetip „Ranjenog iscjelitelja“ (Wounded Healer). U disfunkcionalnom sistemu, pa i društvenom, onaj član koji nosi simptome često je jedini u kontaktu sa istinom. Pojedinac koji tu preživi lom i ostane uspravan, posjeduje znanje kako se cjelina ponovo sastavlja na zdravim osnovama.
U Japanu, kada se skupocjena vaza razbije, majstor je ne baca, niti sakriva pukotine. On ih popunjava zlatom. Naša društva su razbijena. To je činjenica. Razbijena vaza nesreće ne samo da nije kraj, nego je savršen trenutak za boljitak i katarzu, koju majstor nikako ne želi propustiti. Preslikana filozofija Kintsugi otvara prostor da traumatske linije postaju najvrjedniji dio novog oblika. Svjesni građanin, koji poznaje poredak ljubavi, vezivno je zlato.
Zato, umjesto čekanja novog administrativnog Šinjela, treba se vratiti onom presudnom trenutku iz Gogoljeve pripovijetke. Kada „mali čovjek“ napokon probija oklop i zavapi: „Ostavi me na miru! Zašto me vrijeđaš?“, u tim riječima se zapravo krije nešto drugo: „Ja sam brat tvoj.“
Promjena bi mogla doći onog trenutka kada shvatimo da onaj „Drugi“, kojeg su nas učili da se plašimo, nije neprijatelj, već naš brat u patnji, jednako uplašen i jednako željan dostojanstva. Lijek je u sposobnosti da „zlatom ljudskosti“ povežemo zidove građevine koju smo razbili, stvarajući pojedinca koji nije samo obnovljen, već je, baš zbog pukotina ispunjenih zlatnim razumijevanjem, postao vrjedniji.
Budućnost ne pripada onima koji se skrivaju u jednostavnosti podjela „mi ili oni“. Budućnost pripada tebi, koji imaš hrabrosti voljeti: pojedinačno, po poretku ljubavi, uzvišeno, a (i) složeno.
