U jednom kafiću u Prizrenu, jednostavnom kafiću u kojem stari plakati jedva prekrivaju mrlje na zidovima sa kojih spada boja, za stolom sjedi nekoliko muškaraca i naručuje još jednu kafu. Odjednom jedan od njih pređe na drugi jezik. Nekoliko rečenica na jeziku koji razumijem jednako malo kao i albanski prije njega, i koji mi odzvanja kao kule i kupole. Pa to je turski, uzviknem ja začuđeno. Jest, stari turski. Ali vi ste Albanci? Naravno. Zašto onda osmanlijski turski? Zato što lijepo zvuči!
Kako je moguće da se izumrli jezik u 21. stoljeću u jednom evropskom gradu koristi kao lingua franca? Logično je da se nameće pretpostavka kako na Kosovu vlada nostalgija za zlatnim danima Osmanskog carstva, ali ona ide u prazno. Naprotiv: mnogi krivicu za rascjepkanost albanske nacije pripisuju upravo Osmanlijama, isto tako i za navodnu zaostalost u odnosu na zemlje Zapada. Osim toga, većinski muslimansko stanovništvo Albanije kao svog nacionalnog heroja veliča muškarca koji se zvao Skenderbeg i koji je u 15. stoljeću jednu kršćansku kneževinu branio od Osmanlija.
Ko god ima namjeru da se orijentira uz pomoć unaprijed usvojenih pojednostavljenja, taj će vrlo brzo da zaluta u balkanskom labirintu proturječnosti. A iz njega će da pobjegne koristeći još jednostavnije iscrtanu kartu. Zapadnjačka konfuzija u pogledu jugoistočne Evrope prije svega je posljedica njenih vlastitih projekcija. Balkan je u njemačkom govornom području izrađen od klišea i predrasuda. Srednjoevropljanima je jugoistočni rub svog kontinenta teško pojmiti kao prostor stoljetnih miješanja i tečnih kulturnih granica. Oni pilje u ustaljene mitove — često proizvedene na samom Balkanu — mijenjajući ih sa realnošću. To im, međutim, dodatno olakšava i činjenica što ljudi sa Balkana i sâmi upadaju u tu samopostavljenu zamku.
Odnos Srednje Evrope prema Balkanu u isto vrijeme je fascinantan i strašan. Balkan je za ljude ovdje nešto poput Meksika za Amerikance. Pred vratima je, što znači da se do njega brzo stigne. Od Beograda do Münchena i od Graza do Sarajeva stigne se za nepun dan vožnje — unatoč graničnim kontrolama. Geografska blizina, međutim, ide uporedo sa opažajnom distancom (da oprostite ovu ružnu formulaciju). Neposredno susjedstvo nikad nije preraslo u ozbiljno interesovanje. Ako interesovanje uopšte i postoji, onda je to jedno ograničeno, parcijalno interesovanje, određeno suženim perspektivama koje nastoje da homogeniziraju taj historijski gledano raznovrsni i kompleksni prostor (1990-ih godina postojala je čitava poplava publikacija sa naslovima popput Parazitarni Balkan ili Balkan Mentality).
U međuvremenu, u kafiću na rubu starog grada u Prizrenu poslužena je još jedna tura. Jedan od muškaraca za stolom, koji je dugo vremena radio u Njemačkoj, priča parabolu o Nasrudin-hodži, mudroj ludi i luckastom mudracu. Vezir tako jednom prilikom Nasrudin-hodžu posla da on istražuje Balkan. Svi ljudi koje je Nasrudin-hodža na tom putu sreo, pričali su mu o junačkim podvizima iz davnih vremena i razmetali su se velikim izrekama glavešina koji su već odavno bili mrtvi. Kad se Nasrudin-hodža vrati kući, on podnese svoj izvještaj. On se sastojao od jedne jedine riječi: „Mrkva“. Ljutiti vezir pozva Nasrudin-hodžu sebi, tražeći od njega objašnjenje. Ovaj mu pojasni: Pa, to je kao kod mrkve, njen najbolji dio nije vidljiv, nego je duboko zakopan, dok je iznad zemlje samo zeleni bokor. Neki ljudi vjeruju da se pod zemljom nalaze narandže, a većina ih zeleniš koju vide zvače kao magarci. Svi za stolom se nasmiju.
Ako mrkva u ovoj priči simbolizira historijsko pamćenje, onda bismo cijeli Balkan mogli zamisliti kao ogromno polje mrkve koja se nikad ne vadi, iako je zdrava. To je jedan od čestih sterotipa, da ljudi na Balkanu boluju od preobilja historijskog sjećanja. Mnogi komentatori — a to se tokom i nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji dešavalo često — navodni primitivizam ljudi koji ratuju jedni protiv drugih objašnjavaju time što ti ljudi jednom događaju koji se desio prije petsto ili sedamsto godina pridaju prevelik značaj, zaboravljajući pritom koliko su nasilja na zapadu kontinenta uzrokovali mitovi koji leže dvije hiljade godina u prošlosti.
Užas koji je u vlastitom kulturnom prostoru u međuvremenu potisnut ili zauzdan, eksternaliziran je i pretvoren u horor kabinet bliske udaljenosti. To znači da su na Balkanu, u Jugoslaviji i u bivšoj Jugoslaviji, na djelu bili oni demoni, one strašne sile, koje su u zapadnoj Evropi tobože civilizirane. Unučad nekadašnjih oficira Wehrmacht-a i članova NSDAP-a iskreno su se užasavali, uzvikujući: „Kako se može desiti tako nešto?“ — „Kako ljudi jedni drugima mogu da čine tako nešto — i to usred Evrope?“ Moraliziranje mijenja geografiju, u središte dospijeva zlo. I opet je odnos između zapadne Evrope i Balkana zasnovan na imanentnom uvjerenju u civilizacijsku nadmoć: mi smo otišli dalje, a tamo dole podmuklo vreba nešto primitivno. Mi smo Jekyll, oni tamo dole su Mr Hyde. Ta arogantna eksternalizacija vlastitih demona, kao retorika i kao narativ, može zvučiti smisleno samo onda ako se uz pomoć historijske perspektive svede na jednu jedinu borbu, na jedan jedini pokolj. I ako se potpuno zanemari socio-ekonomski kontekst koji ozbiljne debate inače uvijek uzimaju u obzir: šta se dešava sa koncentracijom bogatstva kada se raspadne jedan manje-više totalitarni sistem? Kako se ponašaju razne elite (bivša komunistička nomenklatura) koje u svakoj od novonastalih zemalja liče jedna na drugu, ali se ipak i razlikuju u brojnim detaljima? Kako se konstituiraju nove elite — ili preciznije: oligarhije? Takva pitanja su, međutim, na početku 20. stoljeća bila u drugom planu (a to su jednim dijelom i do današnjeg dana), a zasjenjena su crno-bijelim prikazima prošlosti oko koje su se i u kojoj su se (navodno) vodile žestoke borbe.
Historijsko sjećanje pritom mora da pruži sve ono što je potrebno: objašnjenje, obrazloženje, opravdanje. To je, međutim, jedno novouspostavljeno sjećanje koje svoj sadržaj velikim dijelom crpi iz modernih ideologija — u prvom redu iz nacionalizma, sa njegovim strogim granicama i krutim identitetima. Sjećanje se iz sredstva kulture pretvorilo u sredstvo politike. Ono je kolektivizirano. Diskretni šarm individualnog sjećanja je nacionalizovan. Umjesto njega, blještavim alejama autokrata marširaju ritualizirane maskarade.
Kosovo je sjajan primjer toga. Historijski značaj te male regije zasniva se — barem bi se tako moglo pomisliti — na bezbroj puta dozivanoj bici na Kosovo polju (na albanskom: Fusha e Kosovës), tamo gdje je navodno zakopano srpsko srce. Ili bi se možda trebalo uzeti u obzir i to, šta se sve ovdje još može pronaći pod zemljom: neki od najvećih rudnika olova, nikla i cinka u Evropi, zatim značajna nalazišta magnezita, bauksita i kroma, osim toga i bakra, rude gvožđa i uglja. Prirodna bogatstva ovdje se eksploatišu još od rimskog doba, što je pouzdan kontinuum historije. Za razliku od nacionalističkih mitova i kultova žrtve. Koliko znamo, u zloglasnoj bici na Kosovo polju 1389. godine, Albanci i Srbi borili su se kao saveznici. I to na obje strane, i pod carem Lazarom, i pod osmanlijskim sultanom Muratom I. Sve ostalo je, historijski gledano, nesigurno — koliko su ljudi dvije vojske brojale, kako su se borbe odvijale, kako su dvojica vojskovođa izgubili svoje živote. Nejasno je, također, da li je neka strana uopšte odnijela pobjedu (neki historičari pretpostavljaju da je bilo neriješeno). Nijedan od učesnika, naime, nikad nije opisao tu borbu.
Sve dovdje je koliko-toliko nejasno. Poziv mašti da popuni bezbrojne bijele mrlje. Neće puno pomoći ako mitskim kinđurijama suprotstavimo historijske činjenice. Na obje strane se na kraju tog arhetipskog boja nalazi mučeništvo (kasniji kršćanski i islamski tekstovi u svojoj retorici su slični). Isti koncept i sličan slikovni jezik rađaju vječno neprijateljstvo! Pošto mučenik ne može da izgubi na simboličkom nivou, rani srpski rukopisi cara Lazara prikazuju kao pobjednika. Međutim, upitna pobjeda donosi manju slavu od uvjerljivog poraza, naročito ako taj poraz sadrži jasnu religijsku komponentu. Nacija tako, zahvaljujući kosovskom mitu, vlastitu glavu kruniše trnovitim svjetlosnim vijencom. Taj spiritualni teren nema gotovo ništa zajedničko sa realnim geografskim prostorom — što nužno poziva za stalne nesporazume između narandži i mrkvi.
Zanimljivo je to što su upravo ta nacionalistička redukcija i ti nacionalistički grčevi dugo vremena važili kao znak civilizacijskog napretka. Jedan slavni (ozbiljni) izvještaj o Balkanu koji je 1913. godine naručila The Carnegie Foundation, zaključuje: „The only basis of European culture and the only bias towards European civilization to be found on the Balkans (…) is the consciousness of nationality.“ Nakon što je upravo tako shvaćena civilizacijska svijest u dva svjetska rata zapalila pola svijeta, njeno rasplamsavanje u jugoistočnoj Evropi doživljeno je kao ponovni pad u barbarstvo u kojem svi učesnici antagonistički, binarno, pa čak i eksterminatorski nepomirljivo stoje jedni naspram drugih. A krivicu za to snose stoljetni nacionalistički mitovi onih „tamo dole“, koje su ovi spremno preuzimali i upotrebljavali kao obrazloženje za sve, u procesu koji bi se na izvjestan način mogao označiti kao naknadno učenje. Srednjoevropljani su tako podučeni o Kosovo polju i o drugim balkanskim pričama. Ratoborni međusobni prijezir zavladao je kao dominantni narativ. Pritom je zanemareno sve ono što je relevantno i dominantno u historijskom smislu, a to je fluidno, neprestano stapanje bezbrojnih različitih kultura i elemenata religija.
,Drugo‘ je uvijek konstrukcija. Ono što je u ovom kontekstu posebno jeste to da je ,Balkan‘ razvio svoju vlastitu konstrukciju sebe, a to je posljedica bezumno intenzivnog veličanja najviše civilizacijske vrijednosti, nacionalizma. Od tada ni u zemljama jugoistočne Evrope ni u Evropskoj Uniji nismo u stanju pronaći način da višeslojne i višestrane utjecaje iz prošlosti prihvatimo kao plodne i pozitivne. Drugim riječima: što je nekada uzrokovalo veliku pozitivnu kulturnu dinamiku, sada se isključivo predstavlja kao uzrok konflikta.
U Sarajevu postoji jedan posebno apsurdan kvadratni metar: usred starog grada, pješačku ulicu presijeca jedna linija — s jedne strane te linije stoji: „E“, sa druge: „W“, pored toga je napisano „Sarajevo — Meeting of Cultures“. Jedan ovakav prikaz, koji Istok i Zapad suprotstavlja jedan drugom, zastrašujuće je plakativan, jer potpuno zanemaruje bezbrojne veze i četverodimenzionalne poveznice, kao i neprestana prožimanja, koji u jednom ovakvom prikazu padaju u zaborav. Te poveznice i ta prožimanja moraju, međutim, stalno iznova da budu predmet razgovora, ako želimo da se odbranimo od trenutno ekstremno dominantnih, primitivnih i ratobornih narativa našeg suštinskog protivnika, nacionalizma.
To ne važi samo za države koje su nastale raspadom Jugoslavije, već naravno (i) za cijeli Balkan. To je politički prostor u kojem se a priori distancira od drugog, često bez bilo kakvog razloga, tako da je distanciranje uglavnom nastaje kao posljedica manipulacija u čijoj pozadini su konkretni interesi, određene ideologije i vladajuće elite. To su naprimjer interesi bivših tajnih službi ili bivših komunističkih elita, koje su još i prije 1991. igrale na kartu nacionalizma. U Bugarskoj je, recimo, još između 1987. i 1989. godine planiran kulturni genocid na manjini koja govori turski jezik, što na sreću i dobrobit zemlje i cijele regije najvećim dijelom nije urodilo plodom. To je pokušaj koji su, kako danas znamo, pomno posmatrali i mnogi iz drugih centara moći — ne samo iz Sovjetskog Saveza, već i Milošević iz Beograda, i to kao eksperiment koji je trebao pokazati da li je neminovni transformacijski proces moguće preokrenuti u vlastitu korist.
Veći dio zapadnoevropske percepcije Balkana spao je na ovakve nacionalističke narative — koji nisu ilustracija nikakvih historijskih nepomirljivosti, već su isključivo zasnovani na perfidnim i ciničkim političkim konstrukcijama. A nakon međusobnog udaljavanja i sve većeg animoziteta izazvanog ovim konstrukcijama, sada moramo naučiti da se ponovo približimo jedni drugima. Kao pacijent nakon moždanog udara. Nakon udaljavanja od vlastite realnosti, sad mukotrpno moramo ponovo da otkrivamo tu realnost, i to tako što ćemo jedni druge slušati i jednoga dana, nadajmo se, jedni druge ponovo razumjeti. U tome se sastoji trenutna tragika Balkana: mi smo u fazi u kojoj opet moramo naučiti da se vidimo i čujemo i razumijemo, dakle da radimo ono što nam se vijekovima podrazumijevalo, na geografskom prostoru koji je upravo zahvaljujući tome bio raznovrstan i dinamičan kao možda nijedan drugi u Evropi. Upravo zato što je nacionalna država tako kasno stigla na Balkan, upravo zato što su imperije koje su prodirale sa istoka i sa zapada jednim dijelom tolerisale slobodne prostore jer ih nisu mogle kontrolisati, ili ih možda nisu ni htjele kontrolisati. Ono što ujedinjuje Balkan jeste njegova imperijalna (ili kolonijalna?) prošlost, hiljadu godina Bizantije i petsto godina Osmanskog carstva (a kratko i Habsburgovaca). Riječ je o prostoru na kojem će se pokazati u kojem pravcu će da ide Evropa. Siguran sam da će uspjeh na Balkanu — prevazilaženje brutalnih banalnosti nacionalističkog mišljenja i djelovanja — dodatno motivisati cjelokupni evropski projekt i udahnuti mu novi život. Naime, iako jugoistočna Evropa leži na rubu naše mentalne geografske karte i naše percepcije, upravo tu se odlučuju ključna pitanja evropskog identiteta, a to su pitanje granica i fluidnih prelaza, pitanje tereta prošlosti na pragu za budućnost, pitanje odnosa prema manjinama, pitanje odnosa prema islamu (koji već 600 godina oblikuje te krajeve) i pitanje posljedica desetljeća radne migracije o kojoj ovise kako bogati Zapad, tako i zemlje na Balkanu.
Proširenje Evropske Unije (većina graničnih zemalja u međuvremenu su kandidati za pristup) od ključnog je značaja za budućnost svih nas. Fraze kao „Balkan se mora približiti Evropi“ i pitanja kao „Da li je islam dio Evrope?“ potpuno su slijepi za historiju, a ne odgovaraju ni životnoj svakodnevnici ni težnjama mnogih ljudi koji jednom nogom stoje u Prizrenu (ili Skoplju ili Novom Sadu ili Sarajevu), a drugom u Augsburgu, Grazu ili St. Gallenu. Poznavanje, čitanje i propitivanje narativa na Balkanu predstavlja nužnu pretpostavku za mirnu, ujedinjenu Evropu. Za to su potrebni opširno znanje i empatičan pogled.
Dobru polaznu tačku za to čini svaki (neturistički) kafić između Splita i Drinopolja: miriše na Balkan, miriše na Orijent, a na lokalnom jeziku se prizivaju zapadni snovi. Kad je kafa gorka, a lokum sladak, osmanlijska prošlost se u isto vrijeme i proklinje i veliča. Kafić je nekad bio mjesto na kojem su se žustro raspravljali muslimani, kršćani i jevreji. Imali su svakodnevni kontakt sa načinima razmišljanja i sa običajima drugih. Za kafić i dalje važi ono što je sjajni bosanski pripovjedač Dževad Karahasan napisao o starom gradu u Sarajevu — o Čaršiji:
„Na Čaršiji svaka od kultura što postoji u mahalama artikulira i realizira svoju univerzalnu komponentu jer se na Čaršiji realiziraju opće ljudske vrijednosti koje svaka kultura, naravno, sadrži u sebi — privređuje se i time se osigurava ekonomska osnova postojanja u ovom svijetu, a istovremeno se na čaršiji pokazuje ljudska solidarnost, potreba za komunikacijom, otvorenost prema drugome. Jer na Čaršiji se susreću, komuniciraju, surađuju i žive jedni uz druge, ljudi iz mahala, iz svih mahala raspoređenih okolo.“ (iz Karahasanovog eseja Sarajevo — portret unutrašnjega grada).
I kafić u Prizrenu je mjesto takve zajedničke kulturne intime.
